Saturday 18 January 2014

Zivot nam vraca ono sto mi drugima dajemo


Zivot nam vraca ono sto mi drugima dajemo
Jeste li culi onu narodnu poslovicu U zivotu sve se vraca sve se placa. Kazu ljudi postoji karma, ne zovu je tako u svim kulturama ali ideja placanja za nase postupke za zivota je slicna kako iz jedne ideologije prelazimo u drugu. Karma se doduse drzi ideje da nakon smrti dobijamo novi zivot ali u skladu sa onim kako smo prethodni proziveli. Medjutim ova ideja da nam zivot vraca ono sto drugima mi dajemo je vezana za jedan jedini zivot koji imamo. Ovo je verovatno ideja koja treba da nas navede da se drzimo dobrih dela jer ako mi cinimo dobro drugima dobrim ce nam se vratiti. Slicna je onoj dobro se dobrim vraca. Verujete li u to? Vecina narodnih poslovica je izmisljena kako bi drustvo izaslo iz anarhije, a posto je religija i poimanje prirodnih pojava poimana apstraktno u nedostatku nauke, obicaji i osnovna nacela zivljenja u zajednici namecu mala pravila sadrzana u ovakvim izrekama. Ne mogavsi da iskoreni ono agansko u narodima, moderna civilizacija je dovela do malih promena i prilagodila stvari modernom vremenu. Sigurna sam da ce za 20ak godina postojati izreka, ne radi nista i nista ti se nece ni dogoditi, jer polazeci ovom filozofijom oni koji cine drugima lose lose ce im se i vratiti, oni koji cine dobra dela, vratice im se blagodacu. A sa da rade ljudi rodjeni nesposobni da ucine dobro delo, oni koji su rodjeni sa fizickim i umnim nedostacima? Kakve ce oni plodove ubirati u svom zivotu? Nisu izreke tu tek tako jer je neko imao visak vremena pa ih je smisljao. Imale se odlicnu ulogu u organizaciji vecih zajednica i uvodjenju reda koji nije zasnovan na politici jaceg. Ali danas sa razvoje drustvenih nauka nema mesta ovakvim stvarima.

Da sam ptica


Da sam ptica
Da sam ja ptica, uzdigao bih se visoko i zaplovio bih. Pustio bih vjetar da me nosi. Da odem negdje daleko i ne bih otvarao oči dok ne dodjem na neko mjesto koje je dovoljno daleko od ovog gdje sam sad, gdje se ne vidi cemer i jad, gdje ptice cvrkucu, a ljudi ne kukaju. Mozda i ne bi sletao nigdje gdje god ima ljudi, jer ljudi su oduvijek bili ljubomorni na mene i moju slobodu. Nikada nisu htjeli prihvatiti svoju sudbinu da su oni ljudi i da im nije mjesto u vazduhu. Necu da budem isti ko i ostale price, necu ici na jug. Ici cu tamo gdje ljudska noga ne kroci, ne zelim njihove mrvice hljeba, zelim slobodu. Otici cu na juzni i sjeverni pol samo da vise ne gledam ljude, ako treba zaronicu i u dubine postacu ptica riba, naci cu staniste koje ljudi jos nisu stigli unistiti, pjevacu glasno svoju pjesmo ako treba samome sebi. Necu pratiti svoje jato niti se nastanjivati na krovu zgrade, dimnjaku kuce.. Necu. Ne zelim vise ljudsko nista da vidim. Otici cu na mjesec, probacu, nas jos nisu slali tamo, mozda tamo nema kiseonika, nije mi ni potreban, potrebna mi je sloboda.

Portret najboljeg druga


Portret najboljeg druga
Tesko je opisati dragu osobu, pogotovo sto posle izvesnog vremena vise ni ne opazate njegov lik, vidite samo ono sto cini njega osobu a to je njegov karakter. Imao sam vise najboljih prijatelja u zivotu ali vremenom se ljudi udalje, ostali su sa onim istim kvalitetima koji su ih oduvek krasili, ali su je zivot ili okolnosti odveli dalje. I uvek je jedan dobar prijatelj menja drugog, tako da mogu reci da sam imao tu srecu da mesto najboljeg prijatelja u mom zivotu nikad nije bilo upraznjeno. Sada je to Marko. Cini mi se da se on i najduze zadrzao kraj mene, uprkos svemu. Ne mogu reci da sam ja bio uvek najbolji drug ali on sigurno to jeste uvek bio. Kad bih se bas potrudio da ga opisem fizicki, drzao bih se grubog opisa jer ne mogu reci da ga vrednujem zbog njegovog izgleda. Ima tamno smedju kosu, gotovo crnu, osisanu kao i kod vecine muskaraca, ne mogu reci da je sama po sebina neki nacin posebna. To je samo obicna muska frizura. Nos malcice nakrivljen, lomljen jednom na kosarkaskom terenu gde smo provodili najveci deo vremena. Ista kao i svaka druga, okruzena retkom bradom nikad dovoljno dugackom da pokaze njegove godine. Cini mi se da su oci i osmeh ono sto cu uvek pamtiti, plave razigrane oci, veddre i sirok osmeh. Malo veci zubi ali beli i pravilno poredjani savrseno se uklapaju u karakter ovog bucka. Tako je, malo je krupniji ali to ima svoje prednosti kad u odmeravanju muske strane on stane iza vasih ledja i brani vasu stranu. Ne pitajte me puno o njegovom izgledu, prpoznacete ga jer se oko njega ljudi uvek okupljaju i smeju. Znace te ga po vedrom duhu i sirokom osmehu i meni koji je uvek sa njim u drustvu. Mislim da je on zasada najbolji drug ikad.

Covek samo srcem dobro vidi

Covek samo srcem dobro vidi
Kada ne bi imali osjećanja, kada ne bi slušali srce po ćemu bi se razlikovali od zvijeri. Čovjek samo srcem dobro vidi, a nečovjek.. Kada sagledas stvari ti si ono što je tvoje srce, ti si ono šta su tvoja osjećanja, tajne i strahovi. Sve to dolazi iznutra iz srca. Ljubav nikad neće vidjeti oči, ali će nas srce obavijestiti, oznojiće nam dlanove i zaigraće brže. Racionalisti koriste oči više nego srce, odbacuju sliku koju srce vidi. Romantičari gledaju srcem i neracionalno razmisljaju, čak ih i to shvatanje zivota udaljava od realnosti i mozda stvara neprilike. Ali ako ih stvara srce onda su to sitnice koje čine život drugačijim koji nam daje za pravo da se osjećamo ljudi, jer šta nam ostaje kada prestanemo da slušamo naše srce, ostaje samo okvir čovjeka, ona tvar što okružuje naš duh, ostaje samo prazna puževa kućica. I sve šta radite radite srcem, ne dajte da mozak ili oči vam komanduju, srce je glavni organ, čak je i boginja pravde Justicija, koja donosi najbitnije odluke bila slijepa. Razum ne ničemu nije naučio sve što znam dalo mi je i otkrilo srce.

Sastav Prijateljstvo

Sastav o prijateljstvu iz srpskog jezika za srednju skolu. Česta tema u školi za pismeni rad je prijateljstvo. Nadamo se da ce vam se nas pismeni zadatak na temu prijateljstvo svidjeti.
Sastav Prijateljstvo
Nije li prijateljstvo najlepsa stvar na svetu. Kada znate da ce vas neko podrzati i saslusati bez obzira na to da li to za njega predstavlja opterecenje u tom trenutku.
Covek nije stvoren da zivi sam i uvek tezi ka tome da dodje do nekoga sa slicnim misljenjem ko bi ga podrzao i bio tu za njega. Naravno prijateljstvo nije jednosmerna ulica, i trazi da vratimo istom merom ako ne i vise od onoga sto dobijamo i sami iz tog odnosa. Zavisi da li ce vam vise prijati musko ili zensko drustvo, ali dovoljno je da ta osoba ima ono nesto sto u dodiru sa vasim osobinama, vrlinama i manama cini jednu celinu. Nisam sigurna da bih mogla bez svojih prijatelja, cak nisam sigurna ni da bih mogla smanjiti njihov broj, jer su svi drugaciji i posebni na sebi svojstven nacin i svi oni svojim postojanjem cine mene boljim i kompletnijim covekom. Nazalost danas je sve teze pronaci prijatelja, ali onog pravog, a sa svakodnevnim obavezama, tesko je i zadrzati ove koje ste vec stekli i sa njima odrzavati redovne kontakte. Medjutim ako je prijatelj pravi, on ce razumeti to da niste uvek u mogucnosti odvojiti vreme i druziti se sa njim.
Plasim se da nova tehnologija koja oduzima vreme modernom coveku, da ce dovesti do toga da covek sebi trazi virtuelne prijatelje ili jos gore da stvara zanimacije koje stvaraju iluziju da je covek sam sebi dovoljan.

Sastav Sa knjigom nikad nisi sam

Tema Sa knjigom nikad nisi sam za srednju školu. Sastav napisan za učenike viših razreda ali moze posluziti i kao odličan rad za osnovnu školu.
Sastav Sa knjigom nikad nisi sam
Zima je idealan period da u biblioteci nadjete novog druga. Kisa, zima i sneg i nisu idealna sredina za setnju pa je najbolje pronaci neku zanimaciju u kuci.
A to je svakako knjiga.  Ne verujem da ste nekad citali knjigu koja nema glavnog aktera pa samim tim i neku interesantnu radnju. Ako ste dovoljno mastoviti, nece vam biti problem da uplovite u svet iz knjige i dozivite sve dogadjaje kao i glavni junak. Ako ga karakterisu neke dobre osobine, sigurno cemo se naci u njemu ili bar pozeleti da sa njim prozivimo nesto od avantura koje on dozivljava. Knjiga vam uvek moze posluziti i kao nepresusni izvor nekih novih saznanja kojima do tada nismo raspolagali. Ja sam ih imala mnogo omiljeni ali jedna od najdrazis mi je Biblija otrovne masline. Radnja smestena u Africi prati dogadjaje porodice misionara koji je izgubio pravi put kao i ispastanje njegove cetiri cerke koje su se u tom novom svetu snalazile najbolje sto u mogle. Ljudi nas nazalost nekada iznevere ali pisci strogo vode racuna o tome da vas ostave zadovoljne nakon citanja knjige.
Morate imati volju i zapoceti i neka poznanstva i druzenja na ovaj drugaciji nacin, jer kako bismo drugacije dosli do informacija kojima ne raspolazu nasi vrsnjaci.

Sta sanjam, a sta mi se dogadja

Sta sanjam, a sta mi se dogadja

Retko kad nam se desava da snovi postanu stvarnost. Uglavnom se dogadjaju stvari upravo suprotne od toga.


Mada nije to ni tako lose. Retko kad mozeo da uticemo na snove, i vrlo cesto pored onih lepih snova imamo i kosmare i strasne snove koje sigurno ne bismo zeleli da nam se ostvare. Ali ako gledamo na one lepse koje bi zeleli da se dogode, to su sigurno moji snovi o putovanjima. Cesto sanjam da ne boravim u gradu u kojem inace zivim, pa cak ni u zemlji. Sanjam da sam deo neke daleke kulture i civilizacije koja je u potpunosti drugacija od moje. Sanjam da putujem gradovima te velike zemlje i ucim njen jezik i o obicajima. I naravno, takav zivot je prepun avanture jer sam ja uvek neki istrazivac i pustolov. Ono sto mi se dogadja je upravo suprotno od toga. Vezana svakodnevnim skolskim obavezama, imam samo odredjene periode kada mogu putovati akoji su odredjeni budzetom mojih roditelja pa to cesto nije neko egzoticno mesto nego neka od susednih zemalja koju sam imala prilike vec ranije da upoznam a i ciji su jezik i obicaji veoma slicni nasima. Mozda jednog dana kada budem raspolagala svojim sredstvima i imala vise vremena i ostvarim neke od svojih snova.
  Malo je ljudi koji ce vam reci da im se snovi ostvaruju, ali zar nije bolje da nam snovi posluze kao neki cilj koji ce nas u buducnosti motivisati da napravimo odredjene uspehe u zivotu.

Predeo kojem sam se divio

Predeo kojem sam se divio

Znate kako neke stvari ostave na vas veliki utisak, pa cak i kad se trudite da ih zaboravite, one nekako ostaju urezane u secanje i ponekad isplivaju na povrsinu kad god ugledamo nesto slicno tome.
Takvo je moje secanje na selo u kojem se rodio moj otac. Daleko od toga da se trudim da ga zaboravim, trudim se iz sve snage da neke slike i mirisi ostanu zauvek u mojoj glavi jer su nazalost sve manje sanse da cu ikad vise videti to selo. Kao mala sam cesto provodila raspuste tamo i godisnje odmore mojih roditelja, i kao dete od 5-6 godina nisam puno znacaja pridavala svemu sto me okruzuje. Sad moram priznati da me miris slame ili stale vrlo cesto vrati u to vereme i zamislim uvek jednan isti prizor. Put koji je vodio da kuce u kojoj su ziveli moji baka i deka. Preda mnom se pruza mali put, zemljani, koji su napravila zaprezna kola koja prenose seno sa njiva. Tacno na mestu izmedju tockova jos uvek ima staza od trave koju ni pesaci ne gaze. Sa obe strane pruza se stara i oronula taraba napravljena od granja zakucanih jedno na drugo kako bi sprecila da stoka napusta pasnjake. A sa druge strane tarabe nepregledne poljane trave koje u daljini ukrasavaju zelena brda.
Ne mogu reci da je to predeo kojem sam se divila, ali je svakako predeo kojem se sada dvimo, jer i sami cesto kazemo, prave stvari dobiju svoju vredost tek onda kada u njima vise ne mozemo da uzivamo.

Izmisljeni dogadjaj

Izmisljeni dogadjaj

Cesto nam se i samima dogadjaju stvari koje su nepojmljive, ali ako bih mogla da izmisljam nesto od toga, onda bih sigurno dala masti na volju.


Malo ko se moze pohvaliti bujnom moastom ali moja ce vam pokazati da zaista umem da preteram. Budim se ja jedno jutro, cinilo bi se kao svako drugo i krenem da se spremam za skolu.  Ulazim u kupatilo i tamo pronalazim odskrinut prozor na kojem je u pari ispisano „ putuj“ i na pultu pored lavaboa mala koverta sa avionskom kartom. Spremim se ja, ali naravno ne u skolu, nego samo par neophodnih stvari ne znajuci da li je u pitanju neslana sala ili prava karta i krenem lagano ka vratima. Polako sam se kretala ka stanici je sama nikada nisam isla na aerodrom, pogotovo ne autobusom i naravno posve nesigurna hoce li me pustiti u avion bez roditelja, ali mislila sam u sebi, ako stvari vec same po sebi ovako lagano teku, ni na aerodromu ne bi trebalo da bude problema. Vozim se autobusom sa izrazom lica kao da je sasvim logicno da neko mojih godina putuje sam na aerodrom. Stizem na konacnu stanicu i krecem lakano ka kliznim vratima aerodroma koja me propustaju. Prilazim pultu i stjuardesa mi govori gde putujete i ja joj lagano pruzam kartu drhtecom rukom tek sad shvatajuci da karta mozda i nije prava. Mlada devojka za pultom mi upucuje osmeh i govori: „ Znaci, putujete u Indiju?“ nesigurno klimam glavom i spustam kofer na pokretnu traku.
I tako sam vam ja otputovala u Indiju. Neverovatno zar ne. Bilo mi je zaista lepo, mnogi su mi pomagali da se snadjem u toj nepoznatoj sredini i naravno, kao i sto sam otisla, tako lako sam se i vratila svome domu.

Skola o kojoj sanjam

Sastav iz srpskog jezika Skola o kojoj sanjam za sve koji su trazili ovaj sastav. Nadamo se da ce vam se svideti ovaj i ostali naši sastavi.
Skola o kojoj sanjam
Nisam sigurna da bas sanjam  o tome kakva bi mi skola odgovarala, ali kad bih mogla da biram, bila bi slicna Samerhilu.
Sigurna sam da je vecina tinejdzera jednom procitala knjigu o Samerhilu, eksperimentalnoj skoli koja je razvijala i podsticala rast talenata kojim su pojedina deca zaista raspolagala a ne gusila njihovu kreativnost obavezama koje su smatrane da moraju biti naucene od strane svih jer je to neko opstepriznato znanje koje mora svaki pojedinac da ima. Steta je da skola ne razvija ono najbolje u deci, mada ne mogu rec da ona to ne bi radila kad bi mogla sve da postigne u rokovima koji su joj nametnuti. Sami profesri imaju plan kojeg moraju da se pridrzavaju a koji je toliko gust da ne mogu primetiti da postoje i talentovana deca u razredu. Kada bi prosvetni sistem dozvolio profesorima da sami kreiraju svoju nastavu a da se samo okvirno drze plana i programa sigurna sam da bi i nastava a i djaci bili produktivniji. O takvoj skoli sanjam, koja ce podsticati ono u cemu sam dobra a ne gusiti ga informacijama koje cu toko zivota sigurno zaboraviti jer nece biti interesantna dovoljno da ih sacuvam u svojoj memoriji.
i kao zemlja imamo jako puno ljudi koji su inteligentni, takoreci geniji, ali njihova genijalnost dolazi do izrazaja tek onda kad u potpunosti mogu da se posvete onome u cemu su dobri.